„Sudbina me dovela u HORSCH“
Sa samo 23 godine Amir Ali Sabiri je vidio dovoljno da napiše čitav roman. Nakon bjega iz Avganistana i Irana, stigao je u svoj novi dom u Njemačku. Sada je završio svoju obuku u HORSCH-u s izvanrednim uspjehom.
Međutim, dug je bio put do stjecanja diplome industrijskog mehaničara u Schwandorfu – a počeo je 4.700 km dalje u avganistanskom Samanganu. Tamo je rođen Amir Ali Sabiri.
Kada je imao dvije godine, njegova obitelj je prebjegla u Iran i smjestila se u Isfahan, 250 km južno od glavnog grada Teherana. Amir Ali Sabiri tamo ima dva brata i tri sestre. Tamo živi i njegova majka. Kada je imao 13 godina, preminuo mu je otac. Amir Ali je tada morao napustiti školu i početi raditi kako bi uzdržavao obitelj. Sa 16 godina je upoznao svoju prvu veliku ljubav, djevojku avganistanskog porijekla kao i on, međutim njena braća se nisu slagala s njihovom vezom i prijetili su mu smrću.
U kući dobrog pastira
Njegova majka i ujak su tada zaključili da će Amir Ali morati napustiti zemlju kako ne bi bio ubijen. Pošto se nije mogao vratiti u Avganistan, njegovo sljedeće odredište je trebalo biti Skandinavija, zato što u Švedskoj i Danskoj živi mnogo Avganistanaca.
Amir Ali je noću i po magli započeo svoje putovanje koje je trajalo više od pet mjeseci i koje ga je vodilo od Irana preko Turske, Rumunjske, Mađarske i Austrije preko Passaua do Munchen i od tamo konačno do Schwandorfa.
Na kraju svog dugog puta bio je smješten s drugim mladim ljudima koji su bili u izbjeglištvu bez roditelja u „Kući dobrog pastira“ u Ettmannsdorfu. Tada nije imao niti 17 godina i bio je u izbjeglištvu više od pet mjeseci bez pauze.
Ubrzo je „Kuća dobrog pastira“ organizirala posjetu školskog centra za stručno usavršavanje u Schwandorfu, gdje su mladi ljudi počeli učiti njemački jezik kako bi se snašli u stranoj zemlji.
Na pitanje kako se sporazumijevao tijekom putovanja kroz sve ove zemlje, odgovorio je: „Uspio sam uz pomoć malo engleskog. U Iranu sam srećom uvijek gledao mnogo filmova na engleskom sa perzijskim titlovima. Tako sam naučio.“ Već nakon tri mjeseca u 10. razredu, Amir Ali je zbog dobrih rezultata prebačen u 12. razred. U ovom razredu učenici mogu obavljati praksu u lokalnim tvrtkama i na taj način testirati svoje sposobnosti. Nakon prakse u dvije tvrtke, Amir Ali je stigao kao praktikant u HORSCH. Ovdje se tako dobro pokazao da mu je ponuđeno da potpiše ugovor o školovanju za „stručnjaka za obradu metala“. Pristao je bez okljevanja. „Bio sam zahvalan što sam konačno stigao i želio sam da se zahvalim kroz dobro obavljanje posla,“ kaže Amir Ali.
Školovanje za ovaj obrazovni kadar traje dvije godine i obuhvaća puno praktičnog rada i malo teorije. HORSCH je u to vrijeme otvorio nova mjesta za obuku pored već planiranih.
Nagrade
Jedan od najvećih izazova su bili stručni termini. Već je bio u stanju da prilično dobro komunicira u svakodnevnim situacijama. Međutim, i dalje je morao naučiti mnogo novih termina specifičnih za struku kojom se bavio.
Uspio je uz mnogo rada i truda završiti obuku za dvije godine i to kao jedan od najboljih učenika u Bavarskoj.
Od tada je Amir Ali radio u proizvodnji kao obučeni radnik, ali ubrzo se njegova ambicija ponovo probudila. Odlučio je da dopuni već okončanu obuku i doda još jednu godinu obuke za mehaničara u industriji. Radeći u proizvodnji i logistici, shvatio je da ima još mnogo toga za naučiti.
I ovu obuku je završio kao jedan od najboljih u cijeloj Bavarskoj. Pored toga, Privredna komora Regensburga / okrug Oberpfalz/Kehlheim ga je priznala kao najboljeg šegrta. „Sada ću nastaviti davati sve od sebe ovdje u Schwandorfu. Stekao sam mnogo prijatelja i samo ako dobro radim mogu dobiti dozvolu boravka. Želim zaraditi novac, kako bih opet posjetio moju majku u Iranu.“ Već 2020. godine, uštedio je nešto novca i posjetio majku prvi put nakon svog izbjeglištva iz Irana. Također bi želio da vrati obitelji dio novca koji su tako teško uštedjeli za njegovo izbjeglištvo.
Razgovor se završio sljedećim riječima: „Nadam se da ću moći ostati ovdje. Ako budem deportiran u Avganistan, doći ću u zemlju koju ne poznajem i koje se ne sjećam. Moj dom je sada ovdje u Njemačkoj.“