Promjenom do obnove

Raznolikost biljnih vrsta

Većina poljoprivrednih sistema koji su se danas uspostavili u poljoprivredi, zasnivaju se na monokulturama. U ovoj potrazi za uniformnošću, ne samo da uzgajamo iste vrste, već idemo i korak dalje i povrh toga sijemo iste sorte tih vrsta. Ovaj pristup nesumnjivo ima prednosti, ali ima i ogromne slabosti, posebno kada je riječ o zavisnosti od sjemena, gnojivaij i pesticida. Uvijek isti usjevi imaju tendenciju ubrzati razvoj rezistencije i stoga su podložniji problemima. Kada je struktura korijena uvijek ista i uvijek na istoj dubini, to vodi većoj konkurenciji u pogledu vlažnosti i hranljivih materija za razliku od biljaka sa različitim korjenovim sistemima koji rastu na različitim dubinama. Oba nedostatka vode većoj zavisnosti od pesticida i gnojiva, kako bi se ovi nedostaci povezani sa monokulturama otklonili. Kod promjene sistema proizvodnje, prvo i najvažnije polazište je slijedeće: odustanite od monokultura i okrenite se raznovrsnijim usjevima. Pogledajmo neke primjere promjena i koristi koje nastaju kada se sa uniformnosti prijeđe na raznovrsnost.
U usporedbi sa monokulturama, usjevi sa različitim biljnim vrstama poboljšavaju mnoga biološka svojstva zemljišta – mikrobiološku biomasu i respiraciju^{3, 4}, udio bakterija i gljivica, odnos bakterija i gljivica⁵ i mikorizne gljivice^6,7. Veća raznolikost korijenovih sistema pozitivno utječe na poboljšanje agregacije i stabilnost agregata^8,9.  Poboljšana biološka i fizička funkcija zemljišta vodi na kraju do poboljšanog protoka hranljivih materija i njihove veće dostupnosti biljkama^3,10-12 i time smanjuje zavisnost od gnojenja. Kako se način proizvodnje prebacuje sa monokultura na mješovite usjeve, unošenje dodatnih biljnih vrsta dovodi do prorjeđivanja osjetljivih usjeva i samim tim se smanjuje pritisak štetočina. Dokazano je da raznovrsniji sistemi proizvodnje imaju manje problema sa insektima, bolestima i korovom^13-16. Pored toga, pokazalo se da biljna raznovrsnost povećava nivo ugljika u zemljištu u prirodnim područjima i sistemima upravljanja koji uključuju šume, livade i obradive površine^12,17,18. Prelazak na veću raznolikost vrsta se jednostavno primjenjuje  kod livada. U ratarstvu je izazov nešto veći. Kultivacija pratećih usjeva i mješovitih usjeva se povećala posljednjih godina, jer je korak od jedne do dvije biljne vrste lakši za izvođenje. Zbog toga ćemo detaljnije pogledati ovu metodu.

Prateći i mješoviti usjevi

U posljednjih nekoliko godina se značajno povećalo interesiranje za mješovite usjeve. Ja osobno vjerujem da će ovaj način rada u naredna dva desetljeća biti sve zastupljeniji. Ovaj trend se ogleda i u području istraživanja – sve je više objavljenih studija na temu međuusjeva¹⁴ (slika 2). Iako još uvijek postoje mnoge prepreke za široko rasprostranjeni uzgoj mješovitih usjeva, ipak je mnogo jednostavnije prijeći sa monokulture na sistem uzgoja dvije kulture, nego na složeni sistem uzgoja više kultura. No, i prijelaz sa jedne na dvije biljne vrste zapravo može dovesti do značajnih promjena u svojstvima zemljišta i otpornosti na štetočine i bolesti, kao što je gore opisano. Uzgoj pratećih usjeva koji podržavaju glavni usjev, ali se ne dovode do žetve, predstavljaju dobar početak za eksperimentiranje sa ovom metodom. Ovo je praktično i za sušne predjele, gdje je glavni problem pitanje da li ima dovoljno vlage u zemljištu za oba usjeva.

Najčešće se kombiniraju žitarice i mahunarke. Za žitarice tako nastaju brojne prednosti, jer se u realnom vremenu^17,18 opskrbljuju azotom i uopće se poboljšava opskrba hranljivim materijama preko korijena¹¹. Isto tako uspravne žitarice mogu pružiti podršku i spriječiti polijeganje leguminoza. Česte kombinacije su pšenica/grah, ječam/grašak, zob/grašak, kukuruz/grah, kukuruz/grahorica. Osim toga, nema ograničenja za maštu ratara. Tako postoje i neobične, ali široko rasprostranjenje kombinacije kao što su grašak/uljana repica, uljana repica/grah, lan/zob, slanutak/leća. Naravno, ne slažu se sve biljke dobro. Neke čak mogu biti konkurencija jedna drugoj. Stoga postoji nekoliko faktora koje treba uzeti u obzir prilikom planiranja uzgoja dvije kulture. Pored izbora pogodnih biljnih partnera, moraju se uzeti u obzir i varijable kao što su izbor sorte, količina sjemena, međuredni razmak, raspored biljaka (naizmenično ili u istom redu), plodnost zemljišta i ekološka ograničenja na samoj parceli. Na primjer, veći udio mahunarki u mješovitom usjevu pospješuje prijenos azota u partnersku biljku. Pri sjetvi u naizmeničnim redovima sa odnosom 1:1 prenosi se više azota nego sa odnosom 2:1 (žitarica: mahunarka). Polazna točka pri kombiniranju dvije vrste biljaka je prepolovljenje gustine sjetve svake pojedinačne kulture. Zbog različitog načina rasta, pokrivenost jedne vrste može dominirati i potisnuti partnersku biljku. Dakle, ravnoteža je delikatna stvar i zahtjeva sistematsko isprobavanje. Na primjer, zob može potisnuti grašak. Da bi se to izjednačilo, gustina sjetve graška se može povećati sa 50% na 70% od pune proporcije monokulture.

Mješoviti sistemi poljoprivredne proizvodnje

Prije konvencionalne poljoprivrede koja je usmjerila fokus na segmentiranje i specijalizaciju, uobičajeni su bili mješoviti sistemi poljoprivredne proizvodnje. Cilj ovakvog načina proizvodnje je nezavisno snabdjevanje stoke hranom i najbolja moguća cirkulacija hranljivih materija između zemljišta, bilja i životinja na gospodarstvu.¹⁹ Na taj način se hranljive materije ne gube u zemljištu i dodaju se samo kada zaliha nema dovoljno i kada su hitno potrebne. Pored toga, integrirani ratarski i stočarski sistemi imaju mnoštvo prednosti za raznolikost događanja u ekosistemu i benefite za biodiverzitet, dok istovremeno mogu pomoći u smanjenju nekih negativnih efekata razdvojenog sistema (npr. višak hranljivih materija na stočarskim gospodarstvima). Jedna metaanaliza je pokazala da gnojivo organskog porijekla – u usporedbi sa čisto mineralnim gnojivom – poboljšavaju prinose u prosjeku za 27%. Tu je najefikasniji stajnjak, dok organski dodaci u usporedbi sa čisto mineralnim gnojivom²⁰ povećavaju udio organskog ugljika u zemljištu, ukupan sadržaj azota i mikrobnu biomasu.
I drveće je odlično za integraciju u sisteme poljoprivredne proizvodnje – ne samo zbog estetske blagodati ili kao stanište divljih životinja, već i sa fokusom na silvoarabilnu i silvopastoralnu proizvodnju. Drveće se tradicionalno koristilo uglavnom kao živa ograda, zaštita od vjetra, za stvaranje sjene, za tampon zone, u blizini poplavnih područja ili za drvnu građu, ali se može integrirati u ratarsku i stočarsku proizvodnju i poboljšati produktivnost pašnjaka i ratarskih kultura, pružiti zaštitu zemljišta, osigurati bioenergiju, povećati raznolikost korištenja zemljišta i načina stjecanja prihoda (posebno ako je u pitanju kvalitetno voće, slika 3). Sjetva kvalitetnog krmnog bilja na pašnjaku može povećati ukupan profit (jer se stoka manje dohranjuje), kao i naizmjenična paša na jednogodišnjim pašnjacima. Postoje i druge koristi, kao što je zdravlje životinja, jer mnoge vrste drveća i grmlja odbijaju crve. I na kraju, sadnja drvenastih biljaka uz ratarske usjeve može udvostručiti broj insekata oprašivača i privući razne vrste pčela²¹.

Ekološka integracija

Pod pojmom ekološka integracija mislim na strategije kojima se na jednom gospodarstvu stvaraju prirodne površine za divlje životinje – bilo na obradivoj zemlji, na okolnim poljima ili livadama. Kao što je već rečeno, to je najlakši način za poboljšanje ekološke funkcije na njivi i za povećanje raznovrsnosti biljaka, drveća i životinja. Ovako se stvara ravnoteža između poboljšanja životne sredine i koncentracije na proizvodnju. I korištenje međuusjeva između glavnih usjeva je također dobar primjer jednostavne primjene u praksi. Osim toga, tri ključne strategije za ekološku integraciju su: zaštititi, proširiti i stvoriti:

1. Zaštititi sve prirodne ili poluprirodne površine
2. Proširiti i povezati ove površine (gdje je moguće)
3. Stvoriti i integrirati nove ekološke površine

Kao i kod većine prirodnih područja, zaštita postojećeg staništa znači slijedeće: ruke dalje i ostavi sve kako jeste. To znači orezivanje žive ograde ili oboda njiva ne treba obavljati jednom godišnje, već možda samo jednom u tri do pet godina. I to ne uvijek sve odjednom, već da se orezivanje tako organizira da na gospodarstvu uvijek postoji određeni udio divljih i zaraslih živih ograda. Isto važi i za uvratine i jarke – ostavite travu da raste i nemojte je kositi nisko. Što je viša, to bolje za životni prostor. Zato savjetujem da oko oboda parcela planski posijete niske i visoke trave različitih vrsta. To takođe može značiti dozvoljavanje određenih korova. Korovi mogu biti dobro stanište i izvor hrane za oprašivače – naravno do određene granice. Što se tiče stvaranja novih obradivih površina, može se zasaditi živa ograda na obodima parcela, duž kanala za odvodnjavanje ili zemljanih puteva i na prilazima, ili se mogu formirati trake jednogodišnjih ili višegodišnjih cvjetnica. Zavisno od vrste, mnogi korisni insekti mogu sa oboda parcele ući i do 50 m u unutrašnjost parcele pod usjevom²². Rezultat: ako je veća parcela na otprilike svakih 100 m podijeljena trakom cvjetnica, cijela parcela može imati koristi od aktivnosti grabežljivih insekata i biološkog suzbijanja štetočina (slika 4). Sve u svemu, propuštate veliku šansu ako na obodima parcela imate samo travu koju kosite nisko. Prvi, jako jednostavan korak za poljoprivrednike koji žele u svoj rad uvesti neke ekološke metode, je da na obodima parcela posiju mješavinu niske i visoke trave, jednogodišnjih i višegodišnjih cvjetnica. Tako se stvara zaštita, stočna hrana i stanište za veliki broj malih životinja koje mogu tamo obitavati, jesti i razmnožavati se i kao dio integriranog pristupa suzbijanju štetočina pružati vrijedne usluge poljoprivrednoj proizvodnji.

Zaključak

Koncept efikasnosti, zamjene i promjene pruža okvirne uvjete za konverziju poljoprivrednih sistema k zdravijem zemljištu i održivim agroekosistemima. Povećavanje efikasnosti vanjske upotrebe resursa ili čak zamjena ekološkijim rješenjima su važni koraci koji mogu donijeti mnoge pozitivne ekonomske i ekološki prihvatljive rezultate. Međutim, promjena poljoprivredne prakse k višem nivou ekološke integracije je od osnovnog značaja ako želimo postići održivu ravnotežu između proizvodnje hrane i životne sredine. Uvođenje strategija zasnovanih na biodiverzitetu započinje na terenu – mjerama kao što su međuusjevi, pokrovni usjevi, pašnjaci sa različitim vrstama bilja, agrošumarstvo i integracija stočarstva. Neophodne su i mjere za zaštitu, proširenje i stvaranje prirodnih površina sa posebno formiranim živicama, cvjetnim trakama i površinama pod visokom travom. Na putu od jednoobraznosti do različitosti i da bi se postigla efikasna ekološka integracija, promjena načina rada je važan korak koji se ne može izostaviti. Jer samo ova promjena donosi obnovu.